Film Frantz (2016)



Filmski festival FEST je u punom jeku u glavnom gradu. Zaneta tim osećanjem filmskog avanturizma (je l' ova reč stvarno postoji?), morala sam da varam malo i odgledam kod kuće jedan film koji se trenutno prikazuje na Festu.
Nisam uspela da nađem prevod, samo engleski, pa sam imala i titlove na francuskom (koji su išli uz film) i na engleskom. Šta ima veze, bar sam malo izvežbala jezik(e). :D







Radnja filma je, sudeći po Festovoj stranici, sledeća: Po završetku I svetskog rata mlada Nemica koja žali za poginulim verenikom u Francuskoj na groblju sreće tajanstvenog Francuza koji dolazi da položi cveće na njegov grob.
,,Istorijski komad raskošne imaginacije i superiorne izrade.''
Bojd van Hodž, Venis rivju
Ne želim da zaboravim.
-jedna od omiljenih replika-


Što se mene tiče, radnju bih vam opisala na sličan način, ali ipak moram da spojlujem jer ćete jedino tako shvatiti zbog čega mi se film dopao.
(Spojleri počinju za 3, 2, 1...) - ukoliko ne želite celu priču da pročitate, od početka do kraja, predlažem vam da spustite prozorčić mog bloga, pronađete/skinete film, uvalite se i odgledate ga, a zatim dođete ovde i pročitate moje utiske :)
Ako, pak, za tako nešto nemate vremena, ostanite sa mnom.


Radnja filma odigrava se, većinom, u nemačkom gradiću Kvedlinburg. Smeštena je u 1919. godinu, samo godinu dana nakon završetka Prvog svetskog rata. Priča prati devojku Anu kojoj je verenik poginuo u ratu. Ona živi s njegovim roditeljima, pruža im podršku i pomaže, kako njima, tako i sebi, da prebole smrt sina. Često posećuje Francov grob (tako se zvao taj momak), i jednog dana vidi da je neko ostavio ruže na njegovom grobu. Kasnije sazna da je to bio mladi Francuz, koji se predstavlja kao Francov prijatelj. On, Adrien, počinje da se druži sa njegovom porodicom, pričajući im kako su se Franc i on upoznali, kroz kakve su sve avanture prošli i šta ih sve vezuje. Upoznali su se u Parizu. Treba imati u vidu da je Franc bio Nemac, a Adrijan Francuz. Jedna od njihovih avantura bila je u Parizu, u Luvru. 



Slika kojoj su se obojica divili je ova. Naslikao ju je francuski umetnik Eduard Mane. Baš iz tog razloga, ova slika se dopala i Ani. Svi su uživali slušajući priče o Francovom i Adrijanovom prijateljstvu, i na taj način se zbližavali. Međutim, crna senka je kroz ceo film prolazila preko Adrijanovog lica. Na početku mi je bilo nejasno zašto, mada sam naslućivala.
Ana i Adrijan su jedne večeri otišli na ples, zabavljali se i jednostavno uživali. Ubrzo potom, on je osećao da je vreme da im kaže pravu istinu. Pokušao je da napiše pismo, u kome bi saopštio Ani ono što je želeo, ali jednostavno nije mogao.




Jedne kišne noći, na groblju, konačno joj je priznao. Rekao joj je da je bio rat, 15. septembar 1918. godine. On je bio francuski vojnik, Franc je bio nemački. Bombe su počele da pucaju, bili su na minskom polju. Sakrivši se u jedan od rovova, naišli su jedan na drugog. Svaki je držao pušku, bilo je pitanje ko će koga prvi ubiti. Nemac protiv Francuza.
Francova puška nije bila napunjena, i zato je platio životom. Adrijan je bio taj koji je prvi pucao. Odmah se pokajao i shvatio šta je uradio. Pronašao je u Francovom džepu pismo koje je ovaj napisao za Anu. Tako je došao do njihove adrese i otišao je u Nemačku kako bi se izvinio i upoznao porodicu čoveka koga je ubio.




Tada je ona saznala da sve što je rekao bila laž, kako bi se približio njegovoj porodici i upoznao Franca uopšte.
Ana dugo posle toga nije mogla da mu oprosti, Adrijan se vratio u Francusku i pisao joj, pisao, pisao... Ona nije odgovarala, a kada je konačno odlučila da bi bilo vreme da mu oprosti - njeno pismo je vraćeno. Tada ona kreće na put, ovog puta rešena da ona bude ta koja će njega pronaći. Nakon brojnih zavrzlama i prečica kojima je ona išla da bi ga pronašla, na kraju je u tome uspela. (Odgledajte film da biste znali o čemu pričam, ima dosta stvari koje nisam spomenula.)




Našli su se na imanju njegove majke, gde je Ana saznala da Adrijan ima verenicu i da će se uskoro oženiti. Kroz ceo film su prisutne varnice između njih dvoje, ne previše upadljive ali ipak prisutne. To filmu daje određenu dozu elegancije, ljupkosti i čistote.
Tada se Ana, razočarana, pakuje i rešena je da ode. On pokušava da je zaustavi, na korak su do poljupca ali ipak se on izmiče. Sutradan je prati na voz i dok su se pozdravljali i grlili, poljube se. Poljubac je nežan i sadrži sve one reči koje jedno drugom nisu mogli da kažu. To je nešto što me prenerazilo.
Poslednja scena, jedna od meni upečatljivijih, je Ana koja opet odlazi u Luvr i seda ispred Maneove slike. Tu već sedi mladić u odelu, koji otpozadi deluje kao Adrijan. Ipak, ispostavi se da to nije on. (Ali mi je srce jače zakucalo kad sam sebi dozvolila da pomislim da je to možda bio on!)
Momak je upita da li je i ona ljubitelj te slike, a ona mu sa osmehom odgovara: ,,Da, naterala me je da živim.''




Dosta scena i simpatičnih detalja iz filma nisam uspela da napišem, iskreno vam preporučujem da jedan dan sednete i odgledate ga. 
Pod utiskom sam i baaš mi se svideo, još uvek mi se scene motaju po glavi.
Divno, divno, divnoooo!
Volim priče iz drugačijih vremena.
Još jedna zanimljiva stvar vezana za ovaj film je da je u većini crno-beo, ali ima delova gde je u boji. Tu se stvara još jedno pitanje za razmišljanje, šta tačno označavaju ti delovi u boji? Imam ja neke svoje teorije zavere, ako ste raspoloženi da ih podelim s vama - kad pogledate film javite se da proćaskamo :)





Oduševljavaju me platonske ljubavi i priče iz prošlosti. Valjda je to razlog zašto mi se ovaj film toliko dopao.☺

*P.S. Nisam jedina kojoj glumac liči na našeg Nikolu Đurička?*


1 comment:

  1. Predivan post, ne brini nisi sama. I meni on liči na Nikolu Đurička.

    Novi post je na mom blogu: laAdda

    ReplyDelete

Da čujem vaše mišljenje. :)