Pre par nedelja, kada je Muzej savremene umetnosti otvorio svoja vrata posetiocima ponovo nakon deset godina, morala sam da ga posetim. Te nedelje znam da je mesto vrvelo od posetilaca, ulaz je bio slobodan. Moram da priznam da mi je bilo baš drago kada sam videla da se ljudi zapravo interesuju, na ovaj ili onaj način, za kulturu i umetnost.




Nemam baš nameru da vam predstavljam ova dela u vidu nekih suvoparnih informacija koje se tiču slika, više želim da vam predstavim koje su slike bile moji favoriti.



Poprilična gužva je trajala tokom sedmodnevnog otvaranja muzeja. A kako i ne bi bila, deset godina je držao svoja vrata zatvorenim!


Naredna slika nosi naziv ,,Čari rata''. To sam zapamtila zato što je ostavila dosta jak utisak na mene. Zagledala sam se u nju i stajala pet minuta, ne trepnuvši. I samo razmišljala o tim čarima rata, odnosno zlu koje rat predstavlja za ljudsku rasu. Kada bih dobila neki mikrofon i određeno 3 minuta da pričam, a da me ceo svet čuje, rekla bih samo: ,,Molim vas, ljudi, ne ratujte nikad više''.



Mogu li samo da napomenem koliko volim ovu (gornju) sliku?



Možemo li da se osvrnemo na divnu arhitekturu ove građevine? Istina, ovde se vidi samo maketa ali to je u suštini to. Da imam dron pa bih snimala/slikala iz daljine, ali do tad ćete samo u glavi zamisliti izgled i arhitekturu MSUB-a.



Ne mogu da vam opišem koliko su mi ove slike interesantne. Jednostavno postoje te neke ,,stvari'' – slike, dela – koje vas jednostavno teraju da ih gledate i proučavate svaki detalj i svaku sitnicu. Baš takve su ove slike.


Mislim da više imam lični razlog zbog kog mi se ova slika dopada, ali recimo da je to zbog čoveka u roze... džemperu? koji pokazuje tri prsta. To je naša interna šala sa ekskurzije. 
Takođe mi se kolorit mnogo sviđa i dosta detalja kojih ima na slici.


Tekstura i detalji sa ove ogromne slike su mi bili prezanimljivi, pa sam morala da ih fotkam izbliza!


U suštini, kao što vidite, ja sam vas ovde malo sprovela kroz Muzej savremene umetnosti. Nisam posebno stručna osoba da mogu da govorim o autorima i tačnom značenju dela. Kada je reč o umetnosti - ne trudim se da je razumem, već samo da razlučim da li mi se sviđa ili ne.
Kad mi se nešto sviđa, onda ću se potruditi da saznam nešto više o tome, proučim ga, zapamtim svaki njegov detalj.



Da li volite da posećujete muzeje?
Je l' vam se dopadaju eksponati koje sam izabrala da vam prikažem?
Imate li omiljeno umetničko delo?




Znate i vi, ako vodite blog, da postoje određene stvari koje vam vezane za njega smetaju. Čak i ako nemate sopstveni, pokušaću da vam kroz ovu priču objasnim neke nedostatke. Tačnije, stvari koje mene konkretno nerviraju kada je u pitanju blogosvet.
Nisam pesimistična osoba, uvek se trudim da apsolutno sve gledam sa vedrije strane, ali ipak želim da skrenem pažnju da svaki nož ima dve oštrice. (Pa tako i ovaj naš internet-nož :D)

Šta me i zašto nerviram dok skrolujem ,,Listu za čitanje'' na Blogger-u? Generalno, šta me iritira kod drugih blogera i čitavog ovog sveta?
Keep reading, ppl!


1. Izvlačenje koristi od bloga


Ovo je prva i najvažnija stvar koju želim da podelim sa svetom. Sve je više, i više, i viiiiiše postova koji promovišu sponzorstvo nekih (najčešće) stranih sajtova sa krpicama i blogera sa ovih prostora. Što se mene tiče, nema ničeg lošeg u tome. Ali, svesti blog na puko reklamiranje nekakvih krpica, sve u cilju dobijanja par komada garderobe je za mene apsurdno. Takve postove izbegavam da čitam i da ulazim u njih. Ako neko smatra da je svrha blogovanja dobiti garderobu i eventualno kozmetiku – odlično! Ja, ipak, ne mislim tako.


2. ,,Super post! Zaprati me''


Ah, prosto oooobožavam ovakve komentare. Kao što ste možda primetili, ja ne odgovaram na komentare. Ne jer sam umišljena, već mislim da to izgleda kao da samo želim vizuelno da povećam broj komentara odgovaranjem na svaki od njih. Ipak, važno je da svaki pročitam, ali odgovarati na svaki mislim da nije neophodno.
Kad vidim ovakav komentarčić – kosa mi se na glavi digne. Opet iskorišćavanje, samo u malo drugačijem smislu. U ovom slučaju, ti koristiš moj blog kao sredstvo da drugi dođu do tvog i zaprate te. Reklamiranje je okej, ali tek kada pročitaš post, odgovoriš na njega, složiš se ili se ne složiš sa autorom, iskucaš neki dodatni komentar na temu i tek onda ostaviš link svog bloga – ovakav sistem je po meni sasvim fer i okej, jer mi onda stavljaš do znanja da moj trud zapravo nije uzaludan.
ALI. Da ti dođeš i ostaviš samo ''Sjajan post! Dođite kod mene na blog.'' Prva ja ne ulazim na takve blogove, baš zbog koristi koju takve osobe gledaju da izvuku.

3. Milion postova – ni jedan kvalitetan

Vezala bih ovu pojavu za relativno mlade blogere/-ke. U poslednje vreme više sam obratila pažnju na brojke i na to koliko nam one (ne) određuju život. Ako smatraš da je to što imaš 10 postova u mesecu super, onda što da ne, nastavi to da radiš. Mada ako mene pitate, uvek biram pre kvalitet nego kvantitet.
Po tekstu se vrlo lako da primetiti koliko je truda u njega uloženo, kao i u fotografije. Te dve stvari zajedno čine jedan post. Ukoliko pišeš samo da bi pisao, objavljuješ čisto da bi nešto ,,visilo'' na blogu – neće naići na dobar odziv publike, niti na verne čitaoce.



4. Nečitka slova = nepregledan blog


Oči me zabole pri samoj pomisli na ovakav tip blogova. Poštujem nečiji izbor da se to nekom dopada, ali meni lično se ne sviđa ni malo. Šta više, to me dosta odbija na prvi pogled. Dok ja pročitam jedan red, prođe 26 godina života, a ništa konkretno ni pročitala nisam. Zato ovu stavku stavljam kao veliko ,,no-no'' kada se o blogu radi.
I dodala bih – čim su mi slova prekomplikovana za čitanje, moj mozak to nekako permutuje i automatski mi blog sam po sebi postane nepregledan i neuredan. (Ne pitajte zašto je tako, jednostavno tako je!!!)

5. Gramatika


Jako važna stvar za početnika ili već poodmaklog člana blogosveta. Neispravno napisane reči je ružno videti svuda, a pogotovo na mestima kao što je internet odnosno blog. Znam, desi se svakome, omakne se – ali baš iz tog razloga treba proći makar jedanput nakon napisanog teksta, kako bi proverili sadržaj, gramatiku a i sam doživljaj koji čitalac može da ima dok upija vaše reči.

• Želela bih pri samom kraju ove priče da se ogradim i kažem: ovo je moje mišljenje, nemam nameru nikoga da vređam već da skrenem pažnju na eventualne greške u blogovanju i ono što mene konkretno nervira u vezi istog.


Pišite mi da li vi imate neke zamerke vezane za druge blogere, ili za moj rad konkretno?
Šta vas nervira na drugim sajtovima (blogovima)?
Da li vodite računa o stvarima koje sam ovde navela (gramatici npr)?


Do sledećeg čitanja, xx



toliko je stvari koje želim s vama da podelim! ima različitih kategorija, sve i svašta će se kroz ovaj post provući ali glavno mi je da vas informišem o nečemu malo drugačijem od onoga na šta ste navikli. a i da vam pokažem neke svoje ,,opsesije'' u prethodnom periodu.
(namerno pišem malim slovima, sviđa mi se tako!☺)


Događaji


Zatvaranje Svetionika znanja


slika preuzeta sa stranice Svetionik Znanja



sećate se, u ovom postu pisala sam vam o nečemu sasvim novom čemu sam se priključila. projekat je trajao 2 meseca, a zatvaranje se održalo prošlog vikenda na avali (o tome ću vam napisati odvojen post). ovaj događaj obeležio je ne samo moj prethodni vikend, već unazad dva meseca, koliko naš timski rad traje.



Kulturica 2017: takmičenje dramskih sekcija beogradskih srednjih škola


slika preuzeta sa stranice Centar za razvoj ideja


taj ponedeljak... šesti novembar. nisam bila posebno raspoložena – a tome je dodatno doprinela činjenica da me drugarica s kojom sam se dogovorila da odem na ovaj festival ispalila. plus, ogromna gužva u saobraćaju, na sve strane ludnica (tipičan beograd... pitam se kad ću se navići na to), kasnila sam sat vremena. i, naravno, propustila ogroman deo prve predstave.
u svakom slučaju, poenta je da mi se raspoloženje popravilo dok se poslednja predstava završila, nasmejala sam se i raznežila, zavisno od trenutaka. učestovala je i moja škola, što je bio dodatni razlog da odem i podržim drugare. (pobedili su, sa 4/5 osvojenih prvih nagrada!)


Muzej savremene umetnosti

gotovo sam sigurna da ne postoji osoba koja nije barem čula za otvaranje msub (muzeja savremene umetnosti u beogradu). e pa, ja sam jedna od onih osoba koja će više želeti da se uveri svojim očima, pa još ako je muzej, divnoća!
očekujte post u skorijem periodu posvećen samo mojoj poseti muzeja. jedva čekam da vam pokažem sličice!



Predstave


prisustvovala sam dvema predstavama i svaka me na svoj način oduševila. pozorište madlenijanum (u zemunu) i dva sjajna naslova koja su obećavala – Tvoja ruka u mojoj (predstava o Čehovu i ljubavi njegovog života Olgi) i Frida Kalo.
moja mini-opsesija fridom je dostigla vrhunac nakon ove predstave, jer sam imala osećaj kao da sam je upoznala i družila se s njom. na neki način i zavirila u najudaljenije kutke njenog uma.

Olga Kniper i Anton Pavlovič Čehov - glumci iz predstave
slika preuzeta sa stranice Madlenianum teatra


Tvoja ruka u mojoj – izuzetno mi je bilo interesantno da gledam ovu predstavu jer je osmišljena na totalno kul način. naime, Čehovljeva i Olgina ljubav se umnogome sastojala od pisama (kažu da su ih za šest godina, koliko je ta ljubav trajala, poslali preko 8.000 – možete li da zamislite to?) te je koncept samog izvođenja bio u tome da su oni jedno pored drugog na sceni, govoreći ono što je u tim pismima pisalo. sećam se zanimljivog detalja, gde se olga razljuti (kao tipično žensko) pa on iskoči iz zavese i strasno je zagrli, a ona se opire i govori mu: ,,ali kako je ovo moguće, ti si na Jalti, a ja na potpuno suprotnom kraju zemljine kugle''. na šta joj je on odgovorio: ,,kakve to veze ima, i sama si rekla da je u pozorištu sve moguće''.




Frida Kalo – još jedan krajnje interesantan vid izvođenja, ali u potpuno drugačijem smislu. u predstavi se pojavljuju dve fride, koje u svakom delu mogu da se tumače drugačije – kao zamišljena drugarica, starija i mlađa frida, alter-ego, mračnija frida... bilo je dosta glumaca, pa je samim tim dinamičnije i zabavnije za gledanje. naravno, kao što je u njenom životu važnu ulogu odigrao njena velika ljubav – Dijego Rivijera, tako je i u predstavi. glumice su prelepe i baš zbog toga što neodoljivo obe podsećaju na slavnu meksičku slikarku, imala sam utisak kao da sam je upoznala; videla je oči u oči.

Filmovi


nabrojaću vam nekoliko koji su mi se baaaš dopali:

Ana Karenjina: Sećanja Vronskog


preuzeto sa Alo.rs sajta


• predivan film, ali ne samo u smislu priče, radnje i dešavanja već vizuelno divan
• otkrila sam da mi se ruska kinematografija baš dopada, pogotovo kada je ovako ,,velelepna'' kao u ovom filmu (umeju oni to da upakuju da bude kič ali taman u onoj dozi koliko treba!)

Moonrise Kingdom & The Grand Budapest hotel


u album na fejsu vam postavljam poster slike filmova koje odgledam, a dopadnu mi se - album možete pogledati ovde

• dva filma istog režisera
• scenografija, scene, slike – prelepe
• primetila sam: dosta sam počela da obraćam pažnju na same slike iz filma – više mi nije pažnja skoncentrisana samo na puka dešavanja i radnju
• moonrise kingdom: preovladavaju žuta, maslinastozelena, bordo boja
• grand budapest hotel: pastelni tonovi, plava, bebiroze boja

Serije



više sam tip osobe koja prvo gleda jednu seriju, gleda, gleda, gleda... i završi s njom. zatim počinjem drugu. Zato nemam previše favorita što se toga tiče, ali bar mogu sa sigurnošću da kažem da su ovo dve izuzetno kvalitetne serije.



Twin Peaks – serija iz devedesetih; ako pitate mamu da li je gledala, kladim se da ćete dobiti potvrdan odgovor! mesto radnje je zamišljeni gradić Tvin Piks gde se dešava ubistvo srednjoškolke Lore Palmer, koju su svi obožavali u gradu. Ili se bar tako čini. veo tajni se malo-pomalo otkriva i saznajemo štošta o njoj ali i o stanovnicima ovog grada. takođe, glavnu ulogu igra agent FBI službe: Dejl Kuper.
(treća sezona je izašla ove godine i zapravo sam krenula od kraja da gledam seriju... ali onda sam shvatila da nema smisla, ipak se vratila na početak i odgledala dve sezone iz '91. i '92. godine)



Peaky Blinders – serija prati porodičnu bandu iz Birmingema. radnja je smeštena u doba posle Prvog svetskog rata. ako volite britanski akcenat – još više će vam goditi njihov govor, pored estetski privlačnog izgleda svih muških članova porodice. (šta ću, moram da budem sirovo/surovo iskrena)


Knjige




Mali gestovi velike ljubavi - Deni Šajnman

dopalo mi se što nije klasična bljutava ljubavna priča, već kako radnja odmiče uviđaju se sličnosti između dva naizgled ni malo povezana lika
• 2 priče se dešavaju, ali u različito vreme: jedna prati momka Lea koji je u saobraćajnoj nesreći na zajedničkom putovanju izgubio svoju devojku Eleni
• u vreme Prvog svetskog rata, Moris Daniecki se suočava sa surovim okolnostima s kojima se bori. održavalo ga je sećanje na njegovu ljubav koja ga (nada se) čeka – Lote. muke kroz koje je on prošao, nedaće kakve samo rat može da ,,pruži'' – znajući neke od ovih stvari mnogo se jače doživljava knjiga i sama Morisova osećanja.
• ipak, na kraju svega, knjiga je lepa i poučna, ne kajem se što sam je prošle godine na Sajmu kupila kao knjigu iznenađenja

Med i mleko – Rupi Kaur


• mnogo bih više volela, iskrena da budem, da sam je pronašla na engleskom
• zbirka poezije, način da se prodre u dušu pisca, ali i spoznaja sopstvene duše
• verujem da ću se u budućnosti vraćati ovoj knjizi jer je predivna i potpuno me je očarala
• naterala me da se više zadubim i bolje razmislim o nekim stvarima u svom životu. zaključak je: biću zahvalna na svemu što imam! i što nemam!!!








• pronašla sam je na ovogodišnjem Sajmu knjiga na štandu sa pretežno dečijim knjigama (uzrasta od 10 pa naviše godina). Ipak, pročitavši je – zamislila sam se nad nekim teorijama i razmišljanjima iz knjige.
• o čemu se radi? pisana je u formi bloga (hehe, još jedan plus!) 13-godišnje devojčice čija je sestra žestoka feministkinja, a ima i baš kul tetku. okružena takvim ljudima, normalno je da će pasti pod njihov uticaj. ipak, Likicu od drugih devojčica odvaja to što se interesuje za stvari van škole, ali usmerene ka ženskom rodu u smislu: zašto u kabinetu za fiziku po zidovima vise panoi sa slavnim naučnicima iz prošlosti, kao da ne postoji ni jedna žena koja je doprinela nauci? zašto u kući uvek mama mora da čisti, pere, kuva, a ne tata? iz kog razloga se, odmah pri rođenju, dešava ta ,,podela polova'' – dečacima je određeno da nose plavu boju, igraju se s autićima i helikopterima, a devojčicama je pod moranjem da nose roze boju i igraju se barbikama (naravno, već tu počinje momenat ženskog života gde se one uče kako da se staraju o lutkama najpre, a kasnije i o svim drugim ljudima iz njihovog života). zašto mama mora da vodi računa o poklonima pred novu godinu, a ne tata?
• i tako neka pitanja, koja su mi zapravo skroz logična kad razmislim o njima. ipak, feminizam kao pokret smatram u nekim sferama malo preteranim i previše isforsiranim. a i danas je maltene postalo trend – biti feministkinja.

Muzika


• muzički ukus, kao i uvek jako čudan

bizzey - traag
 Link - ovde

verujte mi da nisam ni ja sigurna o čemu priča u pesmi, ali ima baš dobar ritam tako da je vrtim na repeat ovih dana!




kovacs - my love

sporija i prelepa.




zhu - stardust





i need my girl - the national
                                          

još mi je draža postala kad sam pročitala negde da je posvećena ženi i kćerki, jer autor (jedan od članova benda) zbog posla ne provodi dovoljno vremena s njima i nedostaju mu


spot: sevdaliza - human

• oduševio me način na koji me pesma i spot u isto vreme privlače i plaše
• malo umetničko delo
• unesite se u ritam, spot, kadrove, muziku, ženu koju gledate – shvatićete o čemu govorim

Instagram & youtube nalozi:


• lovers and drifters club – instagram nalog ovog brenda je krajnje interesantan, a i sam njihov način prezentovanja toga što imaju u ponudi, skroz artistic i baaš mi se sviđa!

klik ovde


• ashley graham – verovatno najpoznatija plus-size manekenka. dopadaju mi se njene poruke koje šalje svetu, njen instagram se ne vrti oko toga ,,ja sam lepa, prelepa, model i svi mi se divite''. ne, nego svim ženama savetuje i bodri ih da budu ono što jesu, kakvog god da je oblika njihovo telo.

klik ovde


• monstre.official – još jedan brend sa baš kul fotkicama, bacite pogled.

klik ovde


youtube - preporučujem vam da odgledate sledeće stvari:




veb serija: #SamoKažem: na ovom linku
tinejdžerske teme... ma samo pogledajte, kratke su vebizode (veb+epizoda, hehe, kul spoj) po 5 minuta



veb emisija: #Talija by Luna Lu: na ovom linku
prijatna žena, zanimljive teme, svašta sam naučila gledajući ove epizode. da se ogradim, nisam sve odgledala i ne pratim 100% ali kad mi se gleda, totalno uživam u ovome!



tinejdžerska teen edukativna emisija #TeenSpin: klik ovde
na početku pogledate šta vas očekuje u nastavku klipa, uvek ima interesantnih stvari, igrica, programiranja, fotošopiranja... čak i konkursa, koje sam naravno propustila jer nisam na vreme saznala za ovo :D
inače, ekipa koja radi na Malom Zabavniku stoji iza ove emisije.


podelite vi sa mnom kako su vama protekle prethodne nedelje, da li ste nešto interesantno otkrili što biste voleli sa mnom da podelite?
da li vas je nešto odavde zainteresovalo?
predlažite mi svoja oktrića!

čitamo se, xx


Pre nego što počnemo da osuđujemo, zar nije pametnije da promenimo perspektivu i posmatramo iz nekog drugačijeg ugla? Sledeći put razmisli o ovome pre nego što prevrneš očima pri opasci svojih roditelja.

Želim da naučim i sebe i vas da ponekad valja sagledati stvari iz neke perspektive na koju inače nismo navikli.
Porodica uopšteno, a pogotovo roditelji su ličnosti koje umnogome utiču na nas i naš život. Opštepoznata stvar. Ugledamo se na njih; želimo da budemo kao oni. Dok odrastamo, mi smo poput plastelina u njihovim rukama koji treba da oblikuju. I rekla bih da je to njihov najteži životni zadatak. Da od svoje dece naprave ljude.

Palo mi je napamet da prvo pitam svoju majku nešto na šta sam odmah znala kako će odgovoriti. A onda se to proširilo na nekakvo istraživanje malo širih razmera. O čemu se radi?
Pitanje je glasilo: ,,Da li je bilo lakše ustajati / ne spavati noću (dok smo bili mali) ili izvesti nas na pravi put (sad kad smo malo porasli)? I kako znaš da si uspela?’’. Mama odgovori onako kako sam i mislila da hoće: ,,Bilo je teže ovo drugo. Kako znam da sam uspela? Jer jednostavno osećam to. A i vidim vaše ponašanje i razmišljanja. Ponosna sam na vas.’’

Želim da u jedno budete sigurni – čak i ako vam to ne iskazuju previše, vaši roditelji su itekako ponosni na vas! I znam da zvuči kao kliše, ali oni su nam jedini iskreni, pravi prijatelji. Ni jedan dobar roditelj nikada ne bi učinio ništa što bi u bilo kom smislu naškodilo detetu. Kažem ,,dobar roditelj’’ jer danas ima svakakvih, a ovde ne želim da se bavim onim bezdušnim ljudima o kojima čitamo u crnoj hronici. To nisu roditelji, to su samo osobe koje jednostavno, nažalost, imaju decu. I to nikada neću razumeti. Kakvi to sve danas ljudi imaju decu, koja nikom ništa nisu zgrešila... 
Ali da se vratim na temu.



Pretpostavljam da ću neke stvari mnogo bolje razumeti kada i sama budem imala decu, ali sada mi je rano da o tome razmišljam. Baš iz tog razloga često dolazi do nesuglasica. Ja smatram da ona previše brine, da umem i sama o sebi da se staram i da ću se sa te žurke vratiti živa i zdrava kao što sam otišla, čak i ako ona odspava u međuvremenu. Ne, mama, ne moraš da budeš budna sve vreme i čekaš me.

Eto, upravo iz ove situacije stvorila se ideja za postu. Želim da se potrudim da shvatim zbog čega ona toliko brine, a ne da samo prevrćem očima svaki put kad krene da me zapitkuje gde idem, s kim idem, kad i kako se vraćam.

Njihovo smo najvrednije blago koje će zauvek čuvati i biti deo njih. Čak i sa 30 godina, kad budemo imali svoje porodice – kroz razgovor će se provući ona dobro poznata rečenica: Pa i ja sam nečije dete.

Ne trebamo biti sebični. Misliti samo na sebe. Ne može da škodi ako se stavimo na njihovo mesto, promislimo njihovim glavama. Sve je povezano tankom niti, često nevidljivom, koju ne umemo ni da primetimo. A zapravo nam svi odgovori stoje pred nosom.

Samo razmislite na drugačiji način.



Jedna sam od onih osoba koja je jako zainteresovana za različite stvari. Obožavam da istražujem, o čemu god da je reč. Od muzike, preko filmova, do lepih kafića i mesta za izlaske. Nije ni čudo što iz tih razloga uživam pišući vam o mestima koja su se meni dopala, a u želji da vas informišem i podstaknem da probate nešto novo – pokrenula sam ovu rubriku.


Mestašce po imenu Bistro bien nalazi se na Dorćolu, u jednom sasvim zavučenom i od javnosti poprilično skrivenom mestu. Zato me i ne čudi što smo drugarica i ja pošle u nameri da pronađemo baš taj kafić (da, ja krenem u grad i tačno znam gde želim da odem – nema kod mene tog efekta spontanosti. Dobro, ima ponekad!), i dok smo razgledale brojeve zgrada, sasvim slučajno nam se pogled zaustavi na jednom kafiću. U tom trenutku se obe pogledamo, nasmejemo i kažemo, maltene istovremeno: ,,Jaoj, što je slatko! 'Ajmo ovde!''. Zatim u tom trenutku shvatimo da je to upravo mesto koje smo tražile. Čudne su te slučajnosti, zar ne?


Ono što me pridobilo u vezi Bistro bien-a je eksterijer, to je ljubav na prvi pogled. Kada prilazite, što se više približavate mestima za sedenje, više vam se otkrivaju slatkoće koje ovo mesto krije. Isprva – to su pametno iskorišćene palete. (Da, one građevinske palete ovde služe kao komforan dvosed!)
Murali na zidovima su još jedan element kojima vredi posvetiti pažnju. I bunar. Da, dobro ste pročitali!




Ipak, nije lepota ovog mesta samo u njegovoj spoljašnosti. Enterijeru je takođe posvećena ista ,,količina'' pažnje koliko i eksterijeru. Slike vam govore više od reči, uživajte u njima. Verovali ili ne, ovi ljudi su vodili računa takođe i o izgledu toaleta. Obratite pažnju!



Adresa: Simina 10
Enterijer/eksterijer: 5/5
Usluga: 4/5
Cene: 5/5


Preporučujem vam da posetite ovo mesto kada budete u prolazu. Dorćol ima sjajne kafiće, tako da možete istražiti neke na teritoriji ove opštine.