Pre par nedelja, kada je Muzej savremene umetnosti otvorio svoja vrata posetiocima ponovo nakon deset godina, morala sam da ga posetim. Te nedelje znam da je mesto vrvelo od posetilaca, ulaz je bio slobodan. Moram da priznam da mi je bilo baš drago kada sam videla da se ljudi zapravo interesuju, na ovaj ili onaj način, za kulturu i umetnost.
Nemam baš nameru da vam predstavljam ova dela u vidu nekih suvoparnih informacija koje se tiču slika, više želim da vam predstavim koje su slike bile moji favoriti.
Poprilična gužva je trajala tokom sedmodnevnog otvaranja muzeja. A kako i ne bi bila, deset godina je držao svoja vrata zatvorenim!
Naredna slika nosi naziv ,,Čari rata''. To sam zapamtila zato što je ostavila dosta jak utisak na mene. Zagledala sam se u nju i stajala pet minuta, ne trepnuvši. I samo razmišljala o tim čarima rata, odnosno zlu koje rat predstavlja za ljudsku rasu. Kada bih dobila neki mikrofon i određeno 3 minuta da pričam, a da me ceo svet čuje, rekla bih samo: ,,Molim vas, ljudi, ne ratujte nikad više''.
Mogu li samo da napomenem koliko volim ovu (gornju) sliku?
Možemo li da se osvrnemo na divnu arhitekturu ove građevine? Istina, ovde se vidi samo maketa ali to je u suštini to. Da imam dron pa bih snimala/slikala iz daljine, ali do tad ćete samo u glavi zamisliti izgled i arhitekturu MSUB-a.
Ne mogu da vam opišem koliko su mi ove slike interesantne. Jednostavno postoje te
neke ,,stvari'' – slike, dela – kojevas jednostavno teraju da ih gledate i proučavate svaki detalj i svaku sitnicu. Baš takve su ove slike.
Mislim da više imam lični razlog zbog kog mi se ova slika dopada, ali recimo da je to zbog čoveka u roze... džemperu? koji pokazuje tri prsta. To je naša interna šala sa ekskurzije.
Takođe mi se kolorit mnogo sviđa i dosta detalja kojih ima na slici.
Tekstura i detalji sa ove ogromne slike su mi bili prezanimljivi, pa sam morala da ih fotkam izbliza!
U suštini, kao što vidite, ja sam vas ovde malo sprovela kroz Muzej savremene umetnosti. Nisam posebno stručna osoba da mogu da govorim o autorima i tačnom značenju dela. Kada je reč o umetnosti - ne trudim se da je razumem, već samo da razlučim da li mi se sviđa ili ne.
Kad mi se nešto sviđa, onda ću se potruditi da saznam nešto više o tome, proučim ga, zapamtim svaki njegov detalj.
Da li volite da posećujete muzeje?
Je l' vam se dopadaju eksponati koje sam izabrala da vam prikažem?
Pre par nedelja, kada je Muzej savremene umetnosti otvorio svoja vrata posetiocima ponovo nakon deset godina, morala sam da ga poseti...
Znate i vi,
ako vodite blog, da postoje određene stvari koje vam vezane za njega smetaju.
Čak i ako nemate sopstveni, pokušaću da vam kroz ovu priču objasnim neke
nedostatke. Tačnije, stvari koje mene konkretno nerviraju kada je u pitanju
blogosvet.
Nisam
pesimistična osoba, uvek se trudim da apsolutno sve gledam sa vedrije strane,
ali ipak želim da skrenem pažnju da svaki nož ima dve oštrice. (Pa tako i ovaj naš internet-nož :D)
Šta me i zašto
nerviram dok skrolujem ,,Listu za čitanje'' na Blogger-u? Generalno, šta me
iritira kod drugih blogera i čitavog ovog sveta?
Keep reading,
ppl!
1. Izvlačenje
koristi od bloga
Ovo je prva i
najvažnija stvar koju želim da podelim sa svetom. Sve je više, i više, i
viiiiiše postova koji promovišu sponzorstvo nekih (najčešće) stranih sajtova sa
krpicama i blogera sa ovih prostora. Što se mene tiče, nema ničeg lošeg u tome.
Ali, svesti blog na puko reklamiranje nekakvih krpica, sve u cilju dobijanja
par komada garderobe je za mene apsurdno. Takve postove izbegavam da čitam i da ulazim u njih. Ako neko smatra da je svrha blogovanja dobiti garderobu i
eventualno kozmetiku – odlično! Ja, ipak, ne mislim tako.
2. ,,Super
post! Zaprati me''
Ah, prosto
oooobožavam ovakve komentare. Kao što ste možda primetili, ja ne odgovaram na
komentare. Ne jer sam umišljena, već mislim da to izgleda kao da samo želim
vizuelno da povećam broj komentara odgovaranjem na svaki od njih. Ipak, važno
je da svaki pročitam, ali odgovarati na svaki mislim da nije neophodno.
Kad vidim
ovakav komentarčić – kosa mi se na glavi digne. Opet iskorišćavanje, samo u
malo drugačijem smislu. U ovom slučaju, ti koristiš moj blog kao sredstvo da
drugi dođu do tvog i zaprate te. Reklamiranje je okej, ali tek kada pročitaš
post, odgovoriš na njega, složiš se ili se ne složiš sa autorom, iskucaš neki dodatni komentar na temu i tek onda ostaviš link svog bloga – ovakav sistem je
po meni sasvim fer i okej, jer mi onda stavljaš do znanja da moj trud zapravo nije uzaludan.
ALI. Da ti
dođeš i ostaviš samo ''Sjajan post! Dođite kod mene na blog.'' Prva ja ne
ulazim na takve blogove, baš zbog koristi koju takve osobe gledaju da izvuku.
3. Milion
postova – ni jedan kvalitetan
Vezala bih ovu
pojavu za relativno mlade blogere/-ke. U poslednje vreme više sam obratila
pažnju na brojke i na to koliko nam one (ne) određuju život. Ako smatraš da je
to što imaš 10 postova u mesecu super, onda što da ne, nastavi to da radiš.
Mada ako mene pitate, uvek biram pre kvalitet
nego kvantitet.
Po tekstu se
vrlo lako da primetiti koliko je truda u njega uloženo, kao i u fotografije. Te
dve stvari zajedno čine jedan post.
Ukoliko pišeš samo da bi pisao, objavljuješ čisto da bi nešto ,,visilo'' na
blogu – neće naići na dobar odziv publike, niti na verne čitaoce.
4. Nečitka
slova = nepregledan blog
Oči me zabole
pri samoj pomisli na ovakav tip blogova. Poštujem nečiji izbor da se to nekom
dopada, ali meni lično se ne sviđa
ni malo. Šta više, to me dosta odbija na prvi pogled. Dok ja pročitam jedan
red, prođe 26 godina života, a ništa konkretno ni pročitala nisam. Zato ovu
stavku stavljam kao veliko ,,no-no'' kada se o blogu radi.
I dodala bih –
čim su mi slova prekomplikovana za čitanje, moj mozak to nekako permutuje i
automatski mi blog sam po sebi postane nepregledan i neuredan. (Ne pitajte
zašto je tako, jednostavno tako je!!!)
5. Gramatika
Jako važna
stvar za početnika ili već poodmaklog člana blogosveta. Neispravno napisane
reči je ružno videti svuda, a pogotovo na mestima kao što je internet odnosno
blog. Znam, desi se svakome, omakne se – ali baš iz tog razloga treba proći
makar jedanput nakon napisanog teksta, kako bi proverili sadržaj, gramatiku a i
sam doživljaj koji čitalac može da ima dok upija vaše reči.
• Želela bih
pri samom kraju ove priče da se ogradim i kažem: ovo je moje mišljenje, nemam nameru nikoga da vređam već da skrenem
pažnju na eventualne greške u blogovanju i ono što mene konkretno nervira u
vezi istog.
Pišite mi da
li vi imate neke zamerke vezane za druge blogere, ili za moj rad konkretno?
Šta vas
nervira na drugim sajtovima (blogovima)?
Da li vodite
računa o stvarima koje sam ovde navela (gramatici npr)?
Znate i vi, ako vodite blog, da postoje određene stvari koje vam vezane za njega smetaju. Čak i ako nemate sopstveni, pokušaću da ...
toliko je stvari koje želim s vama da podelim! ima različitih kategorija, sve i svašta će se kroz ovaj post provući ali glavno mi je da vas informišem o nečemu malo drugačijem od onoga na šta ste navikli. a i da vam pokažem neke svoje ,,opsesije'' u prethodnom periodu. (namerno pišem malim slovima, sviđa mi se tako!☺)
Događaji
Zatvaranje Svetionika znanja
slika preuzeta sa stranice Svetionik Znanja
sećate se, uovom postu pisala sam vam o nečemu sasvim novom čemu sam se priključila. projekat je trajao 2 meseca, a zatvaranje se održalo prošlog vikenda na avali (o tome ću vam napisati odvojen post). ovaj događaj obeležio je ne samo moj prethodni vikend, već unazad dva meseca, koliko naš timski rad traje.
Kulturica 2017: takmičenje dramskih sekcija beogradskih srednjih
škola
slika preuzeta sa stranice Centar za razvoj ideja
taj ponedeljak... šesti novembar. nisam bila posebno
raspoložena –
a tome je dodatno doprinela činjenica da me drugarica s kojom sam se dogovorila
da odem na ovaj festival ispalila. plus, ogromna gužva u saobraćaju, na sve
strane ludnica (tipičan beograd... pitam se kad ću se navići na to), kasnila
sam sat vremena. i, naravno, propustila ogroman deo prve predstave.
u svakom slučaju, poenta je da
mi se raspoloženje popravilo dok se poslednja predstava završila, nasmejala sam
se i raznežila, zavisno od trenutaka. učestovala je i moja škola, što je bio
dodatni razlog da odem i podržim drugare. (pobedili su, sa 4/5 osvojenih prvih
nagrada!)
Muzej savremene umetnosti
gotovo sam sigurna da ne postoji osoba koja nije barem čula za otvaranje msub (muzeja savremene umetnosti u beogradu). e pa, ja sam jedna od onih osoba koja će više želeti da se uveri svojim očima, pa još ako je muzej, divnoća!
očekujte post u skorijem periodu posvećen samo mojoj poseti muzeja. jedva čekam da vam pokažem sličice!
Predstave
prisustvovala sam dvema
predstavama i svaka me na svoj način oduševila. pozorište madlenijanum (u zemunu) i dva sjajna naslova koja su obećavala – Tvoja ruka u mojoj (predstava o Čehovu i ljubavi njegovog života
Olgi) i Frida Kalo.
moja mini-opsesija fridom je
dostigla vrhunac nakon ove predstave, jer sam imala osećaj kao da sam je
upoznala i družila se s njom. na neki način i zavirila u najudaljenije kutke
njenog uma.
Olga Kniper i Anton Pavlovič Čehov - glumci iz predstave
slika preuzeta sa stranice Madlenianum teatra
Tvoja ruka u mojoj– izuzetno mi
je bilo interesantno da gledam ovu predstavu jer je osmišljena na totalno kul
način. naime, Čehovljeva i Olgina ljubav se umnogome sastojala od pisama (kažu
da su ih za šest godina, koliko je ta ljubav trajala, poslali preko 8.000 –
možete li da zamislite to?) te je koncept samog izvođenja bio u tome da su oni
jedno pored drugog na sceni, govoreći ono što je u tim pismima pisalo. sećam se
zanimljivog detalja, gde se olga razljuti (kao tipično žensko) pa on iskoči iz zavese i strasno je zagrli, a ona
se opire i govori mu: ,,ali kako je ovo moguće, ti si na Jalti, a ja na potpuno
suprotnom kraju zemljine kugle''. na šta joj je on odgovorio: ,,kakve to veze
ima, i sama si rekla da je u pozorištu sve moguće''.
Frida Kalo– još jedan krajnje interesantan vid
izvođenja, ali u potpuno drugačijem smislu. u predstavi se pojavljuju dve fride, koje u svakom delu mogu da se tumače drugačije – kao zamišljena
drugarica, starija i mlađa frida, alter-ego, mračnija frida... bilo je dosta
glumaca, pa je samim tim dinamičnije i zabavnije za gledanje. naravno, kao što
je u njenom životu važnu ulogu odigrao njena velika ljubav – Dijego Rivijera,
tako je i u predstavi. glumice su prelepe i baš zbog toga što neodoljivo obe
podsećaju na slavnu meksičku slikarku, imala sam utisak kao da sam je upoznala;
videla je oči u oči.
Filmovi
nabrojaću vam nekoliko koji su
mi se baaaš dopali:
Ana Karenjina: Sećanja
Vronskog
preuzeto sa Alo.rs sajta
• predivan film, ali ne samo u
smislu priče, radnje i dešavanja već vizuelno divan
• otkrila sam da mi se ruska
kinematografija baš dopada, pogotovo kada je ovako ,,velelepna'' kao u ovom
filmu (umeju oni to da upakuju da bude kič ali taman u onoj dozi koliko treba!)
MoonriseKingdom & TheGrand Budapesthotel
u album na fejsu vam postavljam poster slike filmova koje odgledam, a dopadnu mi se - album možete pogledati ovde
• dva filma istog režisera
• scenografija, scene, slike –
prelepe
• primetila sam: dosta sam
počela da obraćam pažnju na same slike iz filma – više mi nije pažnja
skoncentrisana samo na puka dešavanja i radnju
• moonrise kingdom:
preovladavaju žuta, maslinastozelena, bordo boja
• grand budapest hotel:
pastelni tonovi, plava, bebiroze boja
Serije
više sam tip osobe koja prvo
gleda jednu seriju, gleda, gleda, gleda... i završi s njom. zatim počinjem
drugu. Zato nemam previše favorita što se toga tiče, ali bar mogu sa sigurnošću
da kažem da su ovo dve izuzetno kvalitetne serije.
• Twin Peaks – serija iz
devedesetih; ako pitate mamu da li je gledala, kladim se da ćete dobiti
potvrdan odgovor! mesto radnje je zamišljeni gradić Tvin Piks gde se dešava
ubistvo srednjoškolke Lore Palmer, koju su svi obožavali u gradu. Ili se bar
tako čini. veo tajni se malo-pomalo otkriva i saznajemo štošta o njoj ali i o
stanovnicima ovog grada. takođe, glavnu ulogu igra agent FBI službe: Dejl Kuper.
(treća sezona je izašla ove
godine i zapravo sam krenula od kraja da gledam seriju... ali onda sam shvatila
da nema smisla, ipak se vratila na početak i odgledala dve sezone iz '91. i
'92. godine)
• Peaky Blinders– serija prati
porodičnu bandu iz Birmingema. radnja je smeštena u doba posle Prvog svetskog
rata. ako volite britanski akcenat – još više će vam goditi njihov govor, pored
estetski privlačnog izgleda svih muških članova porodice. (šta ću, moram da
budem sirovo/surovo iskrena)
Knjige
Mali gestovi velike ljubavi - Deni Šajnman
• dopalo mi se što nije klasična bljutava ljubavna
priča, već kako radnja odmiče uviđaju se sličnosti između dva naizgled ni malo
povezana lika
• 2 priče se dešavaju, ali u
različito vreme: jedna prati momka Lea koji je u saobraćajnoj nesreći na
zajedničkom putovanju izgubio svoju devojku Eleni
• u vreme Prvog svetskog rata,
Moris Daniecki se suočava sa surovim okolnostima s kojima se bori. održavalo ga
je sećanje na njegovu ljubav koja ga (nada se) čeka – Lote. muke kroz koje je
on prošao, nedaće kakve samo rat može da ,,pruži'' – znajući neke od ovih
stvari mnogo se jače doživljava knjiga i sama Morisova osećanja.
• ipak, na kraju svega, knjiga
je lepa i poučna, ne kajem se što sam je prošle godine na Sajmu kupila kao knjigu iznenađenja
Med i mleko – Rupi Kaur
• mnogo bih više volela,
iskrena da budem, da sam je pronašla na engleskom
• zbirka poezije, način da se
prodre u dušu pisca, ali i spoznaja sopstvene duše
• verujem da ću se u
budućnosti vraćati ovoj knjizi jer je predivna i potpuno me je očarala
• naterala me da se više
zadubim i bolje razmislim o nekim stvarima u svom životu. zaključak je: biću
zahvalna na svemu što imam! i što nemam!!!
• pronašla sam je na
ovogodišnjem Sajmu knjiga na štandu sa pretežno dečijim knjigama (uzrasta od 10
pa naviše godina). Ipak, pročitavši je – zamislila sam se nad nekim teorijama i
razmišljanjima iz knjige.
• o čemu se radi? pisana je u
formi bloga (hehe, još jedan plus!) 13-godišnje devojčice čija je sestra
žestoka feministkinja, a ima i baš kul tetku. okružena takvim ljudima, normalno
je da će pasti pod njihov uticaj. ipak, Likicu od drugih devojčica odvaja to
što se interesuje za stvari van škole, ali usmerene ka ženskom rodu u smislu:
zašto u kabinetu za fiziku po zidovima vise panoi sa slavnim naučnicima iz
prošlosti, kao da ne postoji ni jedna žena koja je doprinela nauci? zašto u
kući uvek mama mora da čisti, pere, kuva, a ne tata? iz kog razloga se, odmah
pri rođenju, dešava ta ,,podela polova'' – dečacima je određeno da nose plavu
boju, igraju se s autićima i helikopterima, a devojčicama je pod moranjem da
nose roze boju i igraju se barbikama (naravno, već tu počinje momenat ženskog
života gde se one uče kako da se staraju o lutkama najpre, a kasnije i o svim
drugim ljudima iz njihovog života). zašto mama mora da vodi računa o poklonima
pred novu godinu, a ne tata?
• i tako neka pitanja, koja su
mi zapravo skroz logična kad razmislim o njima. ipak, feminizam kao pokret
smatram u nekim sferama malo preteranim i previše isforsiranim. a i danas je
maltene postalo trend – biti feministkinja.
verujte mi da nisam ni ja sigurna o čemu priča u pesmi, ali ima baš dobar ritam tako da je vrtim na repeat ovih dana!
kovacs - my love
sporija i prelepa.
zhu - stardust
i need my girl - the national
još mi je draža postala kad sam pročitala negde da je posvećena ženi i kćerki, jer autor (jedan od članova benda) zbog posla ne provodi dovoljno vremena s njima i nedostaju mu
spot: sevdaliza - human
• oduševio me način na koji me
pesma i spot u isto vreme privlače i plaše
• malo umetničko delo
• unesite se u ritam, spot,
kadrove, muziku, ženu koju gledate – shvatićete o čemu govorim
Instagram & youtube
nalozi:
• lovers and drifters club –
instagram nalog ovog brenda je krajnje interesantan, a i sam njihov način
prezentovanja toga što imaju u ponudi, skroz artistic i baaš mi se sviđa!
• ashley graham – verovatno najpoznatija
plus-size manekenka. dopadaju mi se njene poruke koje šalje svetu, njen
instagram se ne vrti oko toga ,,ja sam lepa, prelepa, model i svi mi se
divite''. ne, nego svim ženama savetuje i bodri ih da budu ono što jesu, kakvog
god da je oblika njihovo telo.
youtube - preporučujem vam da odgledate sledeće stvari:
veb serija: #SamoKažem: na ovomlinku
tinejdžerske teme... ma samo pogledajte, kratke su vebizode (veb+epizoda, hehe, kul spoj) po 5 minuta
veb emisija: #Talija by Luna Lu: na ovom linku
prijatna žena, zanimljive teme, svašta sam naučila gledajući ove epizode. da se ogradim, nisam sve odgledala i ne pratim 100% ali kad mi se gleda, totalno uživam u ovome!
tinejdžerska teen edukativna emisija #TeenSpin: klik ovde
na početku pogledate šta vas očekuje u nastavku klipa, uvek ima interesantnih stvari, igrica, programiranja, fotošopiranja... čak i konkursa, koje sam naravno propustila jer nisam na vreme saznala za ovo :D
inače, ekipa koja radi na Malom Zabavniku stoji iza ove emisije.
podelite vi sa mnom kako su vama protekle prethodne nedelje, da li ste nešto interesantno otkrili što biste voleli sa mnom da podelite?
da li vas je nešto odavde zainteresovalo? predlažite mi svoja oktrića!
toliko je stvari koje želim s vama da podelim! ima različitih kategorija, sve i svašta će se kroz ovaj post provući ali glavno mi je da...
Pre nego što počnemo da
osuđujemo, zar nije pametnije da promenimo perspektivu i posmatramo iz nekog
drugačijeg ugla? Sledeći put razmisli o ovome pre nego što prevrneš očima pri
opasci svojih roditelja.
Želim
da naučim i sebe i vas da ponekad valja sagledati stvari iz neke perspektive na
koju inače nismo navikli.
Porodica
uopšteno, a pogotovo roditelji su ličnosti koje umnogome utiču na nas i naš
život. Opštepoznata stvar. Ugledamo se na njih; želimo da budemo kao oni. Dok
odrastamo, mi smo poput plastelina u njihovim rukama koji treba da oblikuju. I
rekla bih da je to njihov najteži životni zadatak. Da od svoje dece naprave ljude.
Palo
mi je napamet da prvo pitam svoju majku nešto na šta sam odmah znala kako će
odgovoriti. A onda se to proširilo na nekakvo istraživanje malo širih razmera.
O čemu se radi?
Pitanje
je glasilo: ,,Da li je bilo lakše ustajati / ne spavati noću (dok smo bili
mali) ili izvesti nas na pravi put (sad kad smo malo porasli)? I kako znaš da si uspela?’’. Mama odgovori onako kako sam i
mislila da hoće: ,,Bilo je teže ovo drugo. Kako znam da sam uspela? Jer
jednostavno osećam to. A i vidim vaše ponašanje i razmišljanja. Ponosna sam na
vas.’’
Želim
da u jedno budete sigurni – čak i ako vam to ne iskazuju previše, vaši
roditelji su itekako ponosni na vas! I znam da zvuči kao kliše, ali oni su nam
jedini iskreni, pravi prijatelji. Ni jedan dobar roditelj nikada ne bi učinio
ništa što bi u bilo kom smislu naškodilo detetu. Kažem ,,dobar roditelj’’ jer
danas ima svakakvih, a ovde ne želim da se bavim onim bezdušnim ljudima o kojima
čitamo u crnoj hronici. To nisu roditelji, to su samo osobe koje jednostavno,
nažalost, imaju decu. I to nikada neću razumeti. Kakvi to sve danas ljudi imaju
decu, koja nikom ništa nisu zgrešila...
Ali da se vratim na temu.
Pretpostavljam
da ću neke stvari mnogo bolje razumeti kada i sama budem imala decu, ali sada
mi je rano da o tome razmišljam. Baš iz tog razloga često dolazi do
nesuglasica. Ja smatram da ona previše brine, da umem i sama o sebi da se
staram i da ću se sa te žurke vratiti živa i zdrava kao što sam otišla, čak i
ako ona odspava u međuvremenu. Ne, mama, ne moraš da budeš budna sve vreme i
čekaš me.
Eto,
upravo iz ove situacije stvorila se ideja za postu. Želim da se potrudim da
shvatim zbog čega ona toliko brine, a ne da samo prevrćem očima svaki put kad
krene da me zapitkuje gde idem, s kim idem, kad i kako se vraćam.
Njihovo
smo najvrednije blago koje će zauvek čuvati i biti deo njih. Čak i sa 30
godina, kad budemo imali svoje porodice – kroz razgovor će se provući ona dobro
poznata rečenica: Pa i ja sam nečije dete.
Ne
trebamo biti sebični. Misliti samo na sebe. Ne može da škodi ako se stavimo na
njihovo mesto, promislimo njihovim glavama. Sve je povezano tankom niti, često
nevidljivom, koju ne umemo ni da primetimo. A zapravo nam svi odgovori stoje
pred nosom.
Pre nego što počnemo da osuđujemo, zar nije pametnije da promenimo perspektivu i posmatramo iz nekog drugačijeg ugla ? Sledeći put r...
Jedna
sam od onih osoba koja je jako zainteresovana za različite stvari. Obožavam da
istražujem, o čemu god da je reč. Od muzike, preko filmova, do lepih kafića i
mesta za izlaske. Nije ni čudo što iz tih razloga uživam pišući vam o mestima
koja su se meni dopala, a u želji da vas informišem i podstaknem da probate
nešto novo – pokrenula sam ovu
rubriku.
Mestašce po imenu Bistro bien nalazi se na Dorćolu, u
jednom sasvim zavučenom i od javnosti poprilično skrivenom mestu. Zato me i ne
čudi što smo drugarica i ja pošle u nameri da pronađemo baš taj kafić (da, ja
krenem u grad i tačno znam gde želim da odem – nema kod mene tog efekta
spontanosti. Dobro, ima ponekad!), i dok smo razgledale brojeve zgrada, sasvim
slučajno nam se pogled zaustavi na jednom kafiću. U tom trenutku se obe
pogledamo, nasmejemo i kažemo, maltene istovremeno: ,,Jaoj, što je slatko!
'Ajmo ovde!''. Zatim u tom trenutku shvatimo da je to upravo mesto koje smo
tražile. Čudne su te slučajnosti, zar ne?
Ono što me pridobilo u vezi Bistro
bien-a je eksterijer, to je ljubav na prvi pogled. Kada prilazite, što se više
približavate mestima za sedenje, više vam se otkrivaju slatkoće koje ovo mesto
krije. Isprva – to su pametno iskorišćene palete. (Da, one građevinske palete
ovde služe kao komforan dvosed!)
Murali na zidovima su još jedan
element kojima vredi posvetiti pažnju. I bunar. Da, dobro ste pročitali!
Ipak, nije lepota ovog mesta samo u
njegovoj spoljašnosti. Enterijeru je takođe posvećena ista ,,količina'' pažnje
koliko i eksterijeru. Slike vam govore više od reči, uživajte u njima. Verovali ili ne, ovi ljudi su vodili računa takođe i o izgledu toaleta. Obratite pažnju!
Adresa: Simina 10
Enterijer/eksterijer: 5/5
Usluga: 4/5
Cene: 5/5
Preporučujem vam da posetite ovo mesto kada budete u prolazu. Dorćol ima sjajne kafiće, tako da možete istražiti neke na teritoriji ove opštine.